Vapaj najpotrebnijih
Prebrzo je prosla gotovo godina dana otkako sam stupila na afričko tlo. Tanzanija me oduševila svojim ljudima, prirodom, običajima... Odmah sam si rekla: „Ovdje se želim ponovo vratiti!“ I doista, ova zemlja čovjeka može oduševiti ili razočarati, samo ga ne mođe ostaviti ravnodušnim. Čovjek ostane fasciniran njenim ljepotama, ali i duboko dirnut siromaštvom i bijedom koji tu vladaju. Kućice od blata i slame, bez struje i vode njihove su „raskošne vile“. Većina nema posao ni ikakve prihode pa je bavljenje poljoprivredom glavna i, skoro, jedina djelatnost. Od jutra do mraka dane provode kopajući u polju bez obzira bio prolom oblaka ili nesnosna vrućina. Glad ne pita za vremenske prilike. I dok se naša djeca razbacuju slatkišima i ostalom hranom, njihova ne znaju kakav je okus kruha. Nestašicom i nezaposlenošću najviše su pogođeni ljudi u selima. „Oni su osuđeni na život u kome im vječno pitanje „hoće li sutra biti kruha“ ne dopušta da se raduju izlasku sunca.“ Rečenica je ovo koju sam nedavno pročitala u jednoj knjizi i koja se, nažalost, lako može primjeniti u mom malom mjestu, ali i u cijeloj Tanzaniji. Toliko ih dijeli tu gorku sudbinu. No, još inekako bi se ovi ispaćeni ljudi mogli boriti s neimaštinom da nije bolesti. I to onih najstrašnijih. AIDS i malarija su najtmurniji dijelovi njihove svakodnevnice. Tanzanija se nalazi pri samom vrhu liste zemalja koje su najviše pogođene ovim surovim bolestima. Tolika djeca su ostala bez jednog ili oba roditelja, toliki očevi i majke bez sinova i kćeri... Malarija, a pogotovo sida nemilosrdno pustoše ovu zemlju. Dok se po Europi mogu vidjeti reklame i promidžbeni oglasi o raznimvrstama piva, cigareta, mobitel-operatora, ovdje na svakom koraku možete naći „reklame-upozorenja“ tipa: „Gdje god ideš i što god radiš, ne zaboravi – AIDS je tu“ ili „Ne boj se! Idi se testirati da možeš živjeti u miru sa sobom i s drugima“ Živeći među ovim narodom i gledajući njegovu bespomoćnost u borbi s ovom neizlječivom bolešću čovjeka vrlo brzo počnu proganjati određena pitanja: „Kako pomoći ovom narodu pritisnutom tolikim problemima? Kako pomoći onima koji su najviše i najteže pogođeni ovim bolestima?!“ A tko može biti najviše pogođen od nedužnog djeteta koje je ostalo bez roditelja i nema nikog da se brine o njemu. Broj takve djece se ni ne zna jer iz dana u dan jedna nova obitelj osvane bez oca ili majke. Bolno je vidjeti izgubljeni pogled i tugu u očima te djece. Promislite kako teško mora biti kad još ne znaš što je svijet a primoran si suočiti se s njim; pojma nemaš što je život, a primoran si boriti se za nj. Kako djetinjstvo zamijeniti prisilnom zrelošću? Kako preuzeti ulogu svojih roditelja i početi se brinuti o sebi i svemu oko sebe kad si tek „zinuo na svijet“? Kako?! Ja ne pronalazim odgovora.
Velik broj ove djece završi na ulici bez igdje ikog. U samo jednom trenu njihov cijeli svijet se sruši. O toj tzv. „djeci s ulice“ obično sam saznavala iz novina ili preko televizije. Da će biti dio moje stvarnosti i da ću ih svakodnevno susretati, nikad nisam ni sanjala. Postali su moja sjena, jer i onda kada me ne bi molili za pomoć, osjećala sam njihove tužne poglede. Prije par dana mi je prišao jedan dječak koji nema roditelje i živi s bakom. Svakodnevno nakon škole pomaže ljudima prenositi razni teret za sitne novce kojima onda kupuje hranu za sebe i baku. Prljav, bos i polugol izgledao je kao „napušteni psić“. Tihim glasom me zamolio: „Možeš li mi kupiti jednu krafnu? Gladan sam!“ Nedavno sam išla posjetiti jednog drugog dječaka čiji su roditelji također umrli od side. Maleni isto živi s bakom, koja je jako stara i bolesna. Ima rak i samo je pitanjevremena kada će dječak ostati i bez nje. Jedino što posjeduje su dvije krpene vreće na kojima spavaju i dva lonca u kojima kuhaju hranu, ako je imaju. Često ništa nemaju pa je dječak primoran ili ići od vrata do vrata i moliti za zdjelicu riže ili ići u najam kopati. Teško je bilo slušati vapaje ove bespomoćne starice koja je u ogromnom strahu za dječakovom budućnošću. Dugo su mi u ušima odzvanjale njezine riječi: „Preklinjem te, pomozi mu, jer mene uskoro neće biti! Ne daj da završi na ulici!“ Duboko me dirnula ova njezina molba i bezbroj pitanja je počelo navirati: „Kako pomoći ovoj djeci da uistinu ne završe na ulici? Kako pomoći onoj koja već spavaju u kartonskim kutijama i dane provode kopajući po smeću ili radeći bilo što kako bi preživjeli?“ Nije mi trebalo dugo da dođem do odgovora – u mojem malom mjestu prijeko je potrebno izgraditi sirotište ili prihvatilište za ovakvu djecu. Oni trebaju nekog da im pomogne utabati stazu života, da im pomogne kročiti kroz život, jer su već i previše pogođeni samom smrću i gubitkom svojih roditelja i doma. Teško je kad ostaneš bez jednog roditelja, a kamoli bez oba. Ono što predstoji ovoj djeci su katastrofalni uvjeti života, bezbroj puta gori od onih na koje su već navikli. U jednom od Glasa Koncila piše ovako: „Kršćanin nikako ne bi smio pasti u napast pomišljajući kako su ovi problemi tamo negdje daleko od njega i kako pojedinac tu nemože ništa učiniti. Po Kristovu primjeru svaki kršćanin ne samo može nego i mora mijenjati svijet, jer je na to pozvan... Gospodin nas poziva da neprestalno činimo dobra i milosrdna djela kako bi bili njegovi svjedoci u svakom trenutku svog života.“ Jeste li spremni činiti dobra i milosrdna djela? Jeste li spremni suosjećati s problemima ove nedužne djece u u jednoj od najnerazvijenijih zemalja svijeta? Je li Vaše srce dovoljno veliko da uoči potrebe jednog malog djeteta tamo negdje na drugom kraju svijeta? I bez obzira koliko prostorno daleko bili, u Kristu smo svi jedno, zato se nemojte oglušiti na molbe ovih mališana. Nadam se da će njihovi vapaji i njihove molbe doprijeti do Vaših ušiju i da će dirnuti Vaše srce te ćete prepoznati važnost ovog, nadam se zajedničkog, projekta. Stoga Vas molim da zajedno pokušamo promijeniti tešku svakidašnjicu ove djece. Roditelje im ne možemo vratiti, al' bar im možemo pružiti pristojan dom, ljubav i utjehu.Bilo koji iznos nas neće osiromašiti, ali će zato ovu djecu spasiti i vratit će im nadu u bolju budućnost. Nemojte dopustiti da ova dječica propadnu u još veće beznađe od onog koje ih sada obuzima!
Još jednom Vas sve želim pitati: „Koliko ste spremni biti solidarni s potrebama ove djece? Možete li odvojiti „par kuna“ kako bi pružili utočište jednom siročetu? Može li Vaš dar biti bar jedna cigla za izgradnju ovog sirotišta?“
Ako ste barem na jedno od ovih pitanja odgovorili potvrdno „velika će biti Vaša plaća na nebesima“. Ova malena dječica, svi naši misionari, časne sestre i svećenici mog malog mjesta molit će za Vaš blagoslov i blagoslov Vaše obitelji te da Vam dragi Bog vrati najvećim dobrom. Stoga neka u grudima svakog od nas plamti iskreno suosjećanje i neka nas velikodušno darivanje ispuni pravom radošću koja dolazi od dobrog Boga!
Bog Vas blagoslovio i uvijek čuvao! Najljepši pozdrav od Ivane iz Tanzanije!
