Ivana Parlov u Tanzaniji
Ivana Parlov otišla 2. 8. 2007. kao laik misionar u Tanzaniju na osobni poziv tamošnjeg biskupa Norberta Mtege.
Ivana Parlov, 26-godišnja Imoćanka, članica Udruge Zdenac, nedavno diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer prof. njemačkog i hrvatskog jezika i književnosti, na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza odlazi kao laik u misije u Tanzaniju, na osobni poziv biskupa Norberta Mtege, kao podrška našem misionaru don Anti Batarelu koji je tamo u misijama već preko 30 godina.
29. srpnja 2007. u 9.30h u mjestu Ričicama pored Imotskog u crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje je Ivana kao beba bila i krštena, održana je svečana sv. Misa prigodom njenog odlaska u Tanzaniju. Sv. misu je vodio don Mladen Parlov, blagoslovivši i predavši Ivani njen misijski križ, uz koncelebraciju don Mladena Ivišića, župnika iz Lokvičića. Svečanost je bila još veća i dirljivija, jer je na istoj sv. Misi krštena i mala Katarina Pušić, te su ova dva lijepa i za čitavu Crkvu važna događaja, nekako posebno naglasila jedan drugoga – ulazak male Katarine u crkvenu zajednicu, i odlazak Ivane u jednu širu i još potrebitiju zajednicu.
Ivanini roditelji potječu iz brojnih i siromašnih obitelji, te su sve što imaju stekli vlastitim radom u Švicarskoj, uvijek rado i širokogrudno pomažući svima kojima je to trebalo, i tijekom domovinskog rata i inače, u takvom duhu odgajajući i Ivanu i njenog brata, te je Ivana još kao djevojčica i srednjoškolka u Imotskom, bila članica vijeća udruge Frama, čija duhovnost joj je posebno bliska, kod fra Jakova Udovičića, te nastavila surađivati s Framom na Kaptolu i kao studentica u Zagrebu, kada je stupila u kontakt i sa isusovcima u Palmi i p. Lukom Rađom, koji je svojim dinamičnim studentskim vjeronaucima i drugim aktivnostima dodatno utjecao na njeno duhovno sazrijevanje i formaciju. A oduševili su je i salezijanci na Knežiji – don Drago Škarica i don Pejo Orkić, te franjevci na Sigetu. Kako Ivana voli naglasiti – njoj su Bog i Crkva na 1. mjestu, a obitelj odmah na drugom.
Ivana je od svojih roditelja naslijedila osjetljivost za siromašne, i oduvijek je imala želju baviti se u životu nekim dobrotvornim radom. No, Ivanina želja i poticaj za odlazak u misije, ipak se učinilo malo previše i za roditelje velikodušne poput njenih. Bog je ovaj put ipak tražio previše – njihovu kćer jedinicu, njihovu ljubimicu, koja ih je nedavno razveselila i svojom još svježom diplomom. Čak su ponudili Ivani da sve što zarade doniraju za misije, samo da ona ne ide tamo, no njena želja i odluka bila je jača, jer novac nije sve, kaže ona, treba pružit ruku čovjeku, ne samo materijalno, već dati mu dio svoje ljubavi. Fascinirala ju je i Majka Terezija, pa je Ivana poželjela biti i činiti bar najmanji dio onoga što je ona činila. Na kraju su i roditelji nakon Ivaninog razgovora s njihovim obiteljskim prijateljem i duhovnikom don Mladenom Parlovom, koji se i sam uvjerio da to nije neki djevojački hir, već pravo poslanje od Boga, prihvatili i taj križ i tu Božju volju, u skladu s molitvom Oče naša, o kojoj nas je Isus poučio baš u Evanđelju na Ivaninoj oproštajnoj misi, a značenje molitve je don Parlov i posebno naglasio u prigodnoj propovijedi, na koju je Ivana na kraju posebno potakla i svu svoju okupljenu brojnu rodbinu, prijatelje i kolege iz Zdenca. Ivana je poticaj za odlazak u misije osjetila još tijekom studija, prije dvije-tri godine, nakon što je čitala o jednoj drugoj djevojci, također porijeklom iz njenih Ričica, koja je iz Njemačke bila otišla u misije, ali Ivana je mislila da možda sama nema dovoljno hrabrosti, a nije znala ni kako realizirati taj sve jači zov…Ni u Misijskom uredu gdje se raspitivala, nisu imali rješenje za nju, sve dok nije čula za Udrugu Zdenac iz Splita i s. Ljilju Lončar, kao jedine u Hrvatskoj koji omogućuju formaciju i pripremu laika misionara. Ivana se javila na razgovor s. Ljilji, koja ju je potakla da svakako najprije završi fakultet, kao uvjet za odlazak u misije preko Zdenca, kao i da dodatno produbi svoj duhovni život, što je Ivana i učinila kroz polugodišnje duhovne vježbe u svakodnevici, kod isusovaca u Palmotićevoj p. Pavina i p. Batinića – koje su dodatno pomogle učvršćenju i stabilnosti njene odluke – te dubljem upoznavanju i sazrijevanju njene vjere, shvativši da je Bog uvijek uz nju, i njen najbolji prijatelj, često ponavljajući citat iz Psalma: „Moj Bog, moja snaga, moje sve…“. Za afričke misije posebno se interesirala i pripremala i kroz predavanja dugogodišnjeg misionara u Malaviju, p. Luke Lučića na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu, te je aktivno sudjelovala u aktivnostima zagrebačkog ogranka Udruge Zdenac, često vodeći i njihove sastanke subotom u Sigetu. Čekajući nastavak priprema preko Zdenca u Splitu, Ivana je odmah nakon diplomiranja uspjela naći i dobar posao u Zagrebu kao lektor i prevoditelj u jednoj izdavačkoj kući, a stupila je osobno u kontakt i s biskupom Tanzanije Norbertom Mtegom, prigodom njegova boravka u Splitu za blagdan sv. Duje. Ivana je toliko oduševila biskupa, koji i inače jako voli Hrvatsku i hrvatske misionare, te ju je on odmah pozvao u misije u Tanzaniju, čemu se ona odlučila odazvati, davši otkaz na svom poslu, te odlučivši u svom novom poslanju i dalje nastaviti surađivati sa Zdencem, tijekom i nakon povratka iz misija.
Svoj korak, Ivana ne smatra žrtvom, pogotovo ne žrtvom u ime i umjesto nekog drugoga, njoj je to nešto normalno, nešto kako bi svi trebali djelovati – svatko najprije u svojoj sredini i domovini. Jer kao što je Bog jedan, i svi ljudi su Njegova djeca – svi smo kao jedan narod, svi smo jedno.
Ivana svoje poslanje ne osjeća kao poziv – za svećenika ili časnu sestru, ona je sigurna da jednog dana želi osnovati svoju obitelj, i pored toga – uvijek pomagati drugima! A to je uvijek moguće – uz Isusa i molitvu, o kojoj je bilo riječi u propovijedi don Mladena. Zato je Ivana i zamolila svu svoju rodbinu da mole za nju, vjerujući da će ih to sve još više zbližiti i povezati, međusobno i s Bogom. Puno joj znači da su njeni uz nju i da je podržavaju – ona bi u svakom slučaju otišla za Božjim poticajem, ali roditeljski blagoslov joj tim više sad puno znači. Pred sam odlazak Ivana ipak osjeća malu tremu – čeka je nešto novo i nepoznato, ali bez straha. Očekuje tamo raditi s djecom, u edukaciji koja je tamo jako bitna, i gdje ona može pomoći svojom profesorskom strukom. Očekuje i nada se da će tamo biti prihvaćena, da će im moći svojim osmijehom i toplinom prenijeti sve ono odakle dolazi – svoju domovinu, zavičaj, svoju obitelj…U Africi će živjeti s tamošnjim ljudima - njihov život, među njima…Preko nje Hrvatska se daje Tanzaniji, a isto tako i Tanzanija Hrvatskoj – Ivana će biti spona i vjerojatno poticaj i za druge mlade da se odluče na sličan korak. Ivana putuje baš na blagdan Gospe od Anđela, koja se posebno štuje u njenom kraju. Gospa je i za Ivanu iznimna žena – u Gospinom liku Ivana nalazi duhovnu hranu za sve, utjehu za sve, izvor svih inspiracija…I uz njenu zaštitu, Ivana se često sjeti stiha iz Psalma: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim“ I po Gospinom zagovoru, Ivana moli da joj Bog pošalje Duha snage, jakosti, poniznosti – da je vodi, jača i bodri, te da preko tog Duha i njeno poslanje bude plodno i djelotvorno. Molimo i mi za nju i s njome! Ivana, sretan ti i blagoslovljen put.
Ivanini roditelji potječu iz brojnih i siromašnih obitelji, te su sve što imaju stekli vlastitim radom u Švicarskoj, uvijek rado i širokogrudno pomažući svima kojima je to trebalo, i tijekom domovinskog rata i inače, u takvom duhu odgajajući i Ivanu i njenog brata, te je Ivana još kao djevojčica i srednjoškolka u Imotskom, bila članica vijeća udruge Frama, čija duhovnost joj je posebno bliska, kod fra Jakova Udovičića, te nastavila surađivati s Framom na Kaptolu i kao studentica u Zagrebu, kada je stupila u kontakt i sa isusovcima u Palmi i p. Lukom Rađom, koji je svojim dinamičnim studentskim vjeronaucima i drugim aktivnostima dodatno utjecao na njeno duhovno sazrijevanje i formaciju. A oduševili su je i salezijanci na Knežiji – don Drago Škarica i don Pejo Orkić, te franjevci na Sigetu. Kako Ivana voli naglasiti – njoj su Bog i Crkva na 1. mjestu, a obitelj odmah na drugom.
Ivana je od svojih roditelja naslijedila osjetljivost za siromašne, i oduvijek je imala želju baviti se u životu nekim dobrotvornim radom. No, Ivanina želja i poticaj za odlazak u misije, ipak se učinilo malo previše i za roditelje velikodušne poput njenih. Bog je ovaj put ipak tražio previše – njihovu kćer jedinicu, njihovu ljubimicu, koja ih je nedavno razveselila i svojom još svježom diplomom. Čak su ponudili Ivani da sve što zarade doniraju za misije, samo da ona ne ide tamo, no njena želja i odluka bila je jača, jer novac nije sve, kaže ona, treba pružit ruku čovjeku, ne samo materijalno, već dati mu dio svoje ljubavi. Fascinirala ju je i Majka Terezija, pa je Ivana poželjela biti i činiti bar najmanji dio onoga što je ona činila. Na kraju su i roditelji nakon Ivaninog razgovora s njihovim obiteljskim prijateljem i duhovnikom don Mladenom Parlovom, koji se i sam uvjerio da to nije neki djevojački hir, već pravo poslanje od Boga, prihvatili i taj križ i tu Božju volju, u skladu s molitvom Oče naša, o kojoj nas je Isus poučio baš u Evanđelju na Ivaninoj oproštajnoj misi, a značenje molitve je don Parlov i posebno naglasio u prigodnoj propovijedi, na koju je Ivana na kraju posebno potakla i svu svoju okupljenu brojnu rodbinu, prijatelje i kolege iz Zdenca. Ivana je poticaj za odlazak u misije osjetila još tijekom studija, prije dvije-tri godine, nakon što je čitala o jednoj drugoj djevojci, također porijeklom iz njenih Ričica, koja je iz Njemačke bila otišla u misije, ali Ivana je mislila da možda sama nema dovoljno hrabrosti, a nije znala ni kako realizirati taj sve jači zov…Ni u Misijskom uredu gdje se raspitivala, nisu imali rješenje za nju, sve dok nije čula za Udrugu Zdenac iz Splita i s. Ljilju Lončar, kao jedine u Hrvatskoj koji omogućuju formaciju i pripremu laika misionara. Ivana se javila na razgovor s. Ljilji, koja ju je potakla da svakako najprije završi fakultet, kao uvjet za odlazak u misije preko Zdenca, kao i da dodatno produbi svoj duhovni život, što je Ivana i učinila kroz polugodišnje duhovne vježbe u svakodnevici, kod isusovaca u Palmotićevoj p. Pavina i p. Batinića – koje su dodatno pomogle učvršćenju i stabilnosti njene odluke – te dubljem upoznavanju i sazrijevanju njene vjere, shvativši da je Bog uvijek uz nju, i njen najbolji prijatelj, često ponavljajući citat iz Psalma: „Moj Bog, moja snaga, moje sve…“. Za afričke misije posebno se interesirala i pripremala i kroz predavanja dugogodišnjeg misionara u Malaviju, p. Luke Lučića na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu, te je aktivno sudjelovala u aktivnostima zagrebačkog ogranka Udruge Zdenac, često vodeći i njihove sastanke subotom u Sigetu. Čekajući nastavak priprema preko Zdenca u Splitu, Ivana je odmah nakon diplomiranja uspjela naći i dobar posao u Zagrebu kao lektor i prevoditelj u jednoj izdavačkoj kući, a stupila je osobno u kontakt i s biskupom Tanzanije Norbertom Mtegom, prigodom njegova boravka u Splitu za blagdan sv. Duje. Ivana je toliko oduševila biskupa, koji i inače jako voli Hrvatsku i hrvatske misionare, te ju je on odmah pozvao u misije u Tanzaniju, čemu se ona odlučila odazvati, davši otkaz na svom poslu, te odlučivši u svom novom poslanju i dalje nastaviti surađivati sa Zdencem, tijekom i nakon povratka iz misija.
Svoj korak, Ivana ne smatra žrtvom, pogotovo ne žrtvom u ime i umjesto nekog drugoga, njoj je to nešto normalno, nešto kako bi svi trebali djelovati – svatko najprije u svojoj sredini i domovini. Jer kao što je Bog jedan, i svi ljudi su Njegova djeca – svi smo kao jedan narod, svi smo jedno.
Ivana svoje poslanje ne osjeća kao poziv – za svećenika ili časnu sestru, ona je sigurna da jednog dana želi osnovati svoju obitelj, i pored toga – uvijek pomagati drugima! A to je uvijek moguće – uz Isusa i molitvu, o kojoj je bilo riječi u propovijedi don Mladena. Zato je Ivana i zamolila svu svoju rodbinu da mole za nju, vjerujući da će ih to sve još više zbližiti i povezati, međusobno i s Bogom. Puno joj znači da su njeni uz nju i da je podržavaju – ona bi u svakom slučaju otišla za Božjim poticajem, ali roditeljski blagoslov joj tim više sad puno znači. Pred sam odlazak Ivana ipak osjeća malu tremu – čeka je nešto novo i nepoznato, ali bez straha. Očekuje tamo raditi s djecom, u edukaciji koja je tamo jako bitna, i gdje ona može pomoći svojom profesorskom strukom. Očekuje i nada se da će tamo biti prihvaćena, da će im moći svojim osmijehom i toplinom prenijeti sve ono odakle dolazi – svoju domovinu, zavičaj, svoju obitelj…U Africi će živjeti s tamošnjim ljudima - njihov život, među njima…Preko nje Hrvatska se daje Tanzaniji, a isto tako i Tanzanija Hrvatskoj – Ivana će biti spona i vjerojatno poticaj i za druge mlade da se odluče na sličan korak. Ivana putuje baš na blagdan Gospe od Anđela, koja se posebno štuje u njenom kraju. Gospa je i za Ivanu iznimna žena – u Gospinom liku Ivana nalazi duhovnu hranu za sve, utjehu za sve, izvor svih inspiracija…I uz njenu zaštitu, Ivana se često sjeti stiha iz Psalma: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim“ I po Gospinom zagovoru, Ivana moli da joj Bog pošalje Duha snage, jakosti, poniznosti – da je vodi, jača i bodri, te da preko tog Duha i njeno poslanje bude plodno i djelotvorno. Molimo i mi za nju i s njome! Ivana, sretan ti i blagoslovljen put.
