Žena koju su smatrali darom
»Oni su osuđeni na život u kojem im vječno pitanje 'hoće li sutra biti kruha' ne dopušta da se raduju izlasku sunca«, pročitala je u jednoj knjizi za vrijeme svog boravka u Tanzaniji hrvatska misionarka laikinja Ivana Parlov, te odlučila pokrenuti projekt sirotišta vrijedan 40 tisuća eura za djecu bez oba roditelja u gradu Songei na jugu te afričke države. Nakon završetka studija hrvatskog jezika i književnosti te njemačkog jezika, ta 27-godišnja djevojka odlučila se za odlazak u Tanzaniju. U Zagrebu je upoznala dvojicu afričkih studenata teologije, a nakon susreta s tanzanskim nadbiskupom Norbertom Mtegom iz Songee dogovorila je volonterski posao u osnovnoj i srednjoj školi te na tamošnjem teološkom sveučilištu, kao profesorica engleskoga i njemačkoga jezika.
Unatoč brojnim predrasudama tipa »zašto moraš ići dolje?«, ipak je otputovala »na dva mjeseca«, a ostala gotovo godinu dana. Iz rodnoga imotskog kraja i svojih Ričica krenula je 2. kolovoza 2007, četiri dana nakon što joj je rođak i svećenik Mladen Parlov predao misijski križ, o čemu je »Glas Koncila« detaljno izvijestio. Potaknuta životom i djelom Majke Terezije, hrvatska profesorica upustila se u neizvjesnu afričku avanturu sa samo jednom željom - »pomagati svom bližnjemu, gdjegod se on nalazio«.
Tijekom boravka Ivana Parlov svakodnevno se susretala sa siromašnim tanzanskim obiteljima u zabačenim selima, a vikendom je odlazila u nabavu osnovnih potrepština (od peciva do lijekova) za dječake i djevojčice koji su, uglavnom bez jednog ili oba roditelja, živjeli kod svojih širih obitelji - baka, djedova, stričeva...
»Medolino« na tanzanski način
»Došla sam tako u posjet jednom od tih dječaka, malom Leviasiju, koji živi s 90-godišnjom bolesnom bakom u kućici bez osnovnih higijenskih potreba. Jedino što posjeduje su dvije krpene vreće na kojima spavaju i dva lonca u kojima kuhaju hranu, ako je imaju. Kupila sam mu nešto odjeće i hranu, jer sve što inače jedu neka je kombinacija vode i brašna, nešto kao naš 'medolino'. Platili smo mu školovanje, ali i mimo toga baka ga pošalje u prosidbu za zdjelicu riže ili u najam kopati. Baka me pitala: 'Što ću ja, ćerce, s tim djetetom? Preklinjem te, pomozi mu, jer mene uskoro neće biti! Ne daj da završi na ulici.' Isto tako, pokraj njih živio je i dječak imenom Johana, s bakom i djedom, koji su mi također postavljali ista pitanja«, priča iskreno misionarka Ivana i priznaje kako se potpuno vezala uz djecu, mnogo im je pomagala, a i prijatelji iz Hrvatske poslali su joj u Tanzaniju desetak tisuća kuna pomoći za prošlogodišnji Božić u akciji »Cipelice«.
Prikupljenim sredstvima kupljene su cipele i uniforme za djecu, kao i sav ostali pribor za školu, te su plaćene i školarine za mališane koji idu u zanatske škole. No, Ivana nije željela ostati samo na toj akciji.
»Dok se po Europi mogu vidjeti promidžbeni oglasi za pivo, cigarete i mobitele, ondje su stvarnost na svakom koraku upozorenja tipa: 'Gdje god ideš i radiš ne zaboravi - AIDS je tu'... AIDS i malarija svakodnevno odnose živote. Iz dana u dan jedno novo dijete osvane bez oca ili majke, a većinom bez oboje. Siročadi nema broja ni kraja. A upravo su oni ti koji najviše pate i čiji su životi najviše ugroženi. Još nekako čovjek može prijeći pogledom preko starca koji prosi za koricu kruha, ali kad se susretneš s tužnim i izgubljenim pogledom djeteta, ne možeš tako lako okrenuti glavu. Njegova ispružena ručica počne te proganjati u snovima i te misli ne daju ti mira. Počneš razbijati glavu kako pomoći tom jadnom djetetu, kako ga spasiti od uličnog života, kako mu vratiti osmijeh na lice, kako mu pružiti utočište...«, pokušavala je Ivana kroz pisanje sama sebi odgovoriti na pitanje kako dodatno pomoći i kako se snaći u tom gradu sa 100 tisuća stanovnika, mahom siromašnih.
Družila se s mnoštvom volontera, koje su iste plemenite namjere dovele do Afrike, i većina ih je odmahivala rukom na spomen Songee jer su znali kako je riječ o zabačenom kutku, nedaleko od tanzanske granice s Mozambikom.
Sirotišt
e usred afričkog beznađa»Nije mi dugo trebalo da dođem do odgovora - u mojem malom mjestu prijeko je potrebno sagraditi sirotište ili prihvatilište za takvu djecu. Oni trebaju nekoga da im pomogne ugaziti stazu života, da im pomogne kročiti kroz život, jer su već i previše pogođeni samom smrću i gubitkom svojih roditelja i doma. Teško je kad ostaneš bez jednog roditelja, a kamoli bez oba. Ono što predstoji toj djeci jesu katastrofalni uvjeti života, bezbroj puta gori od onih na koje su već naviknuli«, napisala je imotska profesorica u pismu »Vapaj najpotrebnijih«, koje je iz Tanzanije proslijedila na adrese najbližih.
»Jeste li spremni činiti dobra i milosrdna djela? Jeste li spremni suosjećati s problemima te nevine djece u jednoj od najnerazvijenijih zemalja svijeta? Je li vaše srce dovoljno veliko da uoči potrebe jednoga malog djeteta tamo negdje na drugom kraju svijeta?« postavljala je drugima i sebi pitanja koja su tražila i traže konkretnu pomoć. Tako je Ivana, uz pomoć svoga oca Joze Parlova, koji živi u Zürichu, kao i ostale obitelji, počela s prikupljanjem pomoći za izgradnju sirotišta u kojem bi u Songei boravilo pedesetak djece bez oba roditelja, od četvrte godine života pa do završetka osnovne škole. Projekt je vrijedan oko 100 tisuća eura, a dosad je prikupljeno desetak tisuća, zahvaljujući donacijama Hrvata iz domovine i Švicarske. Svatko tko osjeća potrebu pomoći djeci Tanzanije, može to učiniti putem žiro-računa: 2340009-1110344443 (PBZ), a više se može saznati i na internetskoj stranici link.
»Sirotište će biti na terenu koji je nadbiskup Mtega dao u tu svrhu. Želja je da u sljedećih šest mjeseci bude sagrađeno, a ovih dana se počinje graditi nakon što se čekala građevinska dozvola. Sav materijal nabavili smo jeftinije preko građevinskih tvrtka. Projekt će u Tanzaniji s dva arhitekta voditi 23-godišnji laik Matej Skenderović, koji je iz Hrvatske odlučio također krenuti mojim putem«, prepričava glavna junakinja ove priče ideju i želju za ostvarenje humanitarne ideje kojoj je začetnica.
»Kolajna ljubavi«
Inače, Tanzanija broji gotovo 37 milijuna ljudi, kršćana je, prema tom posljednjem popisu stanovništva, 45% i uglavnom naseljavaju unutrašnjost države. Muslimana ima 33%, dok ostatak stanovništva pripada domaćim vjerama, a ima i mnogo sekta, čak 250. Državni jezik je svahili koji je hrvatska misionarka izuzetno dobro svladala, a nju su djeca i nadbiskup smatrali Božjim darom ili, na tom jeziku, - »zawadi«. Također su joj u Songei tepali i »Msvahili«, u prijevodu: naša, domaća djevojka. Djeca su se iščuđavala njezinoj visini (175 cm) i općenito pojavi. »Kad bi se kroz selo pokoji put provezla na motoru, gledali su me kao svjetsko čudo«, govori kroz smijeh. Ipak, profesorica Parlov tvrdi kako je potreban još veći otklon od mnogobrojnih praznovjerja.
»Nažalost, tradicija je prejaka, a uz slabu informiranost najviše se vjeruje lokalnim vračevima i vračarama. Rješenje je svakako u edukaciji, ali i ona je luksuz«, napominje Ivana. Uz to djeca dugo pješače do škola, zatim fizički rade sve poslove vezane uz školu; zatim odlaze na nastavu, a iza škole još kod kuće moraju nositi drva za grijanje, kopati u polju, a djevojčice još i kuhaju, tako da su na kraju dana sasvim premorene. »Čudila sam se na početku kako to da curice toliko loše uče, ali nije mi dugo trebalo da shvatim kako izgleda jedan njihov preteški dan«, opravdava hrvatska profesorica lošije svladavanje gradiva. Privatne škole, pak, plaćaju se 200 dolara, tako da si tu varijantu rijetki mogu priuštiti. Još jedan podatak o Tanzaniji iz leksikona zvuči poražavajuće: jedan liječnik dolazi na 20 tisuća stanovnika, što je ispod svake razine, no mnogo je afričkih država, poput Etiopije i Eritreje, koje imaju jednaki prosjek. Songea je jedna od dvadeset tanzanskih biskupija, koju su krajem 19. stoljeća osnovali Nijemci, inače prvi misionari na tom tlu, a sagradili su još sjemenište i teološki fakultet, upravo onaj na kojem je Ivana Parlov volontirala. Inače, u samoj Tanzaniji živi jedna redovnica iz Bosne i Hercegovine, te četiri hrvatska svećenika, među njima i don Ante Batarelo kod kojega je Ivana živjela tri mjeseca i koji joj je mnogo pomogao na afričkim počecima. Kasnije je boravila u prostorijama nadbiskupije u Songei.
Ivana Parlov vratila se u domovinu nakon jednogodišnjeg neprocjenjivog iskustva te osnovala Udrugu »Kolajna ljubavi« za pomoć najugroženijima, ali ne samo u tanzanskom projektu, već i u Lijepoj Našoj. »Ipak, svakako mi je izgradnja sirotišta na prvom mjestu, u tu svrhu planiramo uskoro organizirati i izložbe u Zagrebu, Splitu i Imotskom. Bit će to svojevrsni presjek fotografija iz Tanzanije koje će svi zainteresirani moći razgledati, ali izložba će biti i prodajnog karaktera«, ističe glede budućih planova. Uz to, svakako namjerava potražiti neki posao u struci u Hrvatskoj, i paralelno s tim nastaviti pomagati najsiromašnijima. Žena koju su smatrali darom zasigurno će u tome, gdje god bila, imati uspjeha.
